Čakavska riječ i glazba

Narod Halubja sačuvao je najdulje svoje stare običaje i domaće čakavsko narječje, pa je stoga izrazito živa čakavska jezična baština. Njeguje se dijalekt, identitet, nekdanje navade i užanci (običaji) – ono što čini etnos i razlikuje ga od drugih.

ČAKAVSKO NARJEČJE

Općina Viškovo dio je Liburnije, kraja kojemu je do polovice 20. st. upravno središte bio gradić Kastav, pa starosjedioci ovaj kraj zovu Kastavštinom. Jezik Kastavštine je čakavsko narječje liburnijskog tipa s dosljednim ekavskim izgovorom glasa jat npr. belo mleko (bijelo mijeko), vera (vjera), del (dio) i ekavskim oblicima u nastavcima imenica, npr. v Reke i va Kastve (u Rijeci i u Kastvu). Karakterističan je poseban (umekšan) izgovor glasa ć te zadržavanje starih slavenskih suglasničkih skupina šć i čr, npr. ognjišće (ognjište), črjen (crven). Glas l se nije vokalizirao – npr. bil (bio), selski (seoski), glasovi lj i đ zamjenjuju se s j – npr. uje, rojen (ulje, rođen), dž ne postoji, a nj se izgovara kao n’j. Sačuvani su i stari gramatički oblici te vokabular, npr. ruk (ruku), išću (traže), posteja (krevet). U vokabularu je pristuan značajan broj talijanizama – npr. poneštra (prozor), kantat (pjevati), šugaman (ručnik).

Specifične, vrlo stare jezične osobine ostale su najdulje sačuvane u mjestu Marčelji. Izgovor u umjesto v (dua – dva) je u izmumiranju, ali još se je na početku riječi zadržala zamjena o glasom u te izjednačavanje u nastavku muškog i ženskog roda imenica (unda – onda, z Anun – s Anom, pod stolun – pod stolom). Jezična baština je živa i svesrdno se njeguje u usmenom i pisanom obliku.

GLAZBA

Na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine nalazi se dvoglasje tijesnih intervala koje je zapisano i usutavljeno zahvaljujući muzikologu i kompozitoru Ivanu Matetiću iz mjesta Ronjgi koji je proučavao glazbu kojom su Kastavci pratili rad i kratili vrijeme odmora. 

Istarska ljestvica niz je od šest tonova specifičnih tonskih odnosa koji teorijski usustavljuje netemperiranu folklornu glazbu Istre, Hrvatskoga primorja i kvarnerskih otoka. Naziv je dobila prema Kvarneru susjednom istarskom poluotoku Istri, svom žarišnom području.

Sopile su najpoznatiji folklorni instrument Kvarnera . To je puhački instrument tipa oboe i ostatak starog europskog instrumenta šalmaja koji ima dvostruki jezičac i koničnu cijev. Redovito nastupaju dva svirača sopca, pri čemu jedan svira, tj. sope “malu” sopilu, drugi “velu” sopilu. Instrument na prebiralici ima šest rupica koje se zatvaraju prstima. Izrađuje se od javorova drveta.

Javna ustanova “Ivan Matetić Ronjgov” svojim dugogodišnjim djelovanjem čuvarica je autohtonih vrijednosti ovoga kraja koje redovito na svojim manifestacijama oživljava i promiče.