Među istaknute ličnosti koje su potekle iz našeg kraja svakako se ubrajaju braća blizanci Ivan i Matko (Mate) Baštijan. Rođeni su u Gornjim Jugima 3. rujna 1828. Nakon pučke škole u Kastvu pohađaju riječku gimnaziju, a dva završna razreda u Zagrebu. Zatim se školuju u sjemeništima u Gorici i Trstu te se 1852. zaređuju za svećenike. Nakon kraćeg katehetskog službovanja po Istri stalno se nastanjuju u Trstu i rade u školama kao vjeroučitelji. Matko umire 25. studenog 1885., a Ivan 11. ožujka 1886. Sahranjeni su na tršćanskom groblju sv. Ane.
Oba brata bili su aktivni sudionici istarskog narodnog preporoda i sljedbenici biskupa Dobrile. Pretpostavlja se da su u bliži dodir s hrvatskim nacionalnim pokretom došli još za školovanja u Zagrebu revolucionarne 1848. godine. Ono što je posebno zanimljivo jest da su čitav život proveli zajedno, u radu i svakodnevnom životu. Njihov prosvjetiteljski, kulturni, umjetnički i politički rad također je u tijesnoj vezi i stalnom međusobnom pomaganju i poticanju.
Bolje je poznat život i rad Matka Baštijana, koji je 1870. bio jedan od pokretača „Naše sloge“, istarskog preporodnog lista. Iako nikad nije bio glavni urednik ovih novina, povjesničari se slažu da je do posljednjih godina bio duša i srce „Naše sloge“, autor mnogih članaka, preporodnih pjesama – budnica, komentara i drugih novinskih priloga. Autor je i poznatih dijaloga između dva zamišljena istarska seljaka – Jurine i Franine, koji su napisani na našoj kastavskoj čakavštini. Matko se ipak prije svega smatrao pjesnikom i književnikom. Općenito je njegov književni rad malo poznat i zanemaren. Prvu je pjesmu, „Liburnjanin, s vrha Učke na povratku u domovinu“, objavio u listu „Neven“. Ostale pjesme su mu većinom objavljene u „Našoj slozi“. Budnice koje čine glavninu njegovog pjesništva, morale su biti pitke, jednostavne i razumljive narodu. Matkov veliki pjesnički talent vidljiv je iz nekoliko elegija. Ostala djela poznata su samo u fragmentima (drama „Zadnji kastavski kapetan“ i dr.).
Ivan se prvenstveno bavio slikarstvom. Bio je samouk, no vrlo cijenjen i kao poznavatelj umjetnosti, jer je nabavljao i procjenjivao slike za biskupa Strossmayera. Čak je od njega tražio stipendiju za slikarsko usavršavanje u Rimu, no nije ju dobio. Poznato je malo Ivanovih slika. Svakako je nama najznačajnija slika sv. Mateja u crkvi u Viškovu. Ostale su: sv. Nikola u Kukuljanovu, sv. Ana u Voloskom, sv. Ante u Humu, sv. Luka u Rukavcu i sv. Sebastijan u Kastvu. Također je oslikao hodočasničku zastavu koju su Kastavci mnogo godina nosili tijekom pohoda na Trsat. Ova je zastava s likovima sv. Jelene Križarice i Majke Božje Trsatske, nažalost, izgubljena. Često se spominje i Ivanov portret biskupa Strossmayera, no ne zna se zasigurno da je slika uopće postojala. Zanimljivo je i da je nacrtao likove bratovih junaka Jurine i Franine za „Našu slogu“.
Prilikom stogodišnjice rođenja braće priređena je 1930. u njihovoj rodnoj kući velika svečanost. Tom je prilikom na kuću postavljena spomen ploča, rad Milana Brozovića. Ploču je na inicijativu Matice hrvatske – ogranka Viškovo, 2009. obnovila Općina Viškovo.
Ivan Matetić Ronjgov, skladatelj i folklorist, rođen je 10. travnja 1880. u Ronjgima kraj Viškova. Stručnu naobrazbu stječe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Istraživao i bilježio istarske napjeve te pridonio tumačenju istarske ljestvice. Folklorna glazba Istre i Kvarnera njegovom je zaslugom našla svoje mjesto u tonskom sustavu umjetničke glazbe. Definirao je istarsku ljestvicu, polutonsku osnovu te folklorne glazbe. Riječ je o glazbi koja je postala hrvatskom tradicijom i dokazom nacionalne opstojnosti hrvatskoga naroda na Kvarneru i u Istri. Pronalaskom teorijskog objašnjenja istarske ljestvice, Matetić je postavio i ozbiljne temelje za umjetničko oblikovanje skladbi u tom specifičnom folklornom melosu. Skladao je vokalna djela koja su postala himna folklora na Kvarneru. To su zborovi Ćaće moj i Roženice te solo popijevke, crkvena i instrumentalna djela. Njegova rodna kuća u Ronjgima postala je 1977. spomen dom u kojem djeluje Kulturno-prosvjetno društvo „Ivan Matetić Ronjgov“. Svake se godine tradicionalno održava i priredba “Matetićevi dani”.
Ivan (Ivo) Jardas ili kako sam sebe potpisuje barba Zvane Halubjan Matijašev od Marčelji rođen je 15. srpnja 1888. godine. Pučku školu pohađao je u Svetom Mateju, današnjem Viškovu, nakon koje 1900. godine upisuje Delavsku školu u Kastvu i završava je 1902. godine. S navršenih sedamnaest godina odlazi u Ameriku. Život u Americi nije ispunio njegova očekivanja pa se 1908. godine vraća u svoj kraj i upisuje Učiteljsku školu u Kastvu.
Tijekom školovanja počinje se zanimati za zavičaj i narodnu baštinu, a njegovi prvi etnografski zapisi nastaju 1909. i 1910. godine. Maturirao je 1913. godine i dobiva „Svjedodžbu zrelosti za pučke škole s hrvatskim nastavnim jezikom“, te odlazi na mjesto učitelja u Martinčićima nedaleko Grožnjana. Na poticaj dr. Matka Laginje počinje prikupljati etnografsku građu – narodne pjesme, priče i običaje.
Kao provjereni narodni učitelj i domoljub često je morao mijenjati mjesta službovanja zbog političkih prilika u Kraljevini SHS. Od 1925. do 1930. službuje u Jastrebarskom, nakon toga odlazi u Lokve, gdje radi kao učitelj do 1949. kada se vraća u Zagreb i biva postavljen za ravnatelja osnovne škole u Harambašićevoj ulici gdje radi do umirovljenja do 1951. godine.
Matica hrvatska 1953. godine objavila mu je čakavske crtice „Kitica mažurani“, a 1957. godine JAZU objavljuje njegovu „Kastavštinu“, 1971. objavljena je i etnografska studija „Po grožnjanskom Krasu“.
Ivan (Ivo) Jardas umro je 1978. godine.
Berto Lučić je književnik rođen 1921. godine u mjestu Globići. Već u djetinjstvu i ranoj mladosti aktivno je sudjelovao u kulturnom životu na području Halubja. Recitirao je i glumio te svirao u Tamburaškom zboru Crvenog križa. Prve pjesme objavljene su mu 1938. godine u Radničkim novinama i Seljačkim novinama. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je osuđen i zatvoren u Firenci, ali se nakon kapitulacije Italije vratio, pridružio partizanima i nastavio kulturno-umjetničko djelovanje.
Nakon Drugog svjetskog rata živi u Rubešima (Kastav) gdje nastavlja svoje djelovanje. Sedamdesetih godina 20. stoljeća u Kastvu se počinju organizirati kulturni programi. Berto Lučić je u početku voditelj, a ubrzo se javlja kao autor komičnih tekstova na čakavštini. Devedesetih godina KUD Istarska vila izvodi njegove jednočinke Likuf i Na matice, što se danas smatra začetkom manifestacije Kastavsko kulturno leto koja se održava u gradu Kastvu svakoga ljeta.
Za tekst i režiju komedije Botrinje dobio je Priznanje Hrvatskoga sabora kulture. Pisao je za emisiju Radio Rijeke Primorska poneštrica te snimao emisiju Judi i užanci. Javljao se i u Novom listu u rubrici Pod urun. Djela: zbirke pjesama Judi i užanci, Stočišće i Likuf, komedije Jedanajst kumedij, Dve kumedije i još čagodar.
Berto Lučić umro je 2002. godine.
Vladimir Jugo rođen je 1940. godine u Gornjim Jugima. Školovao se u Viškovu, Kastvu i Rijeci, a njemački jezik i filozofiju studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao profesor je radio u Bakru, Kastvu i Viškovu. Karijeru u Novom listu započinje kao lektor, a zatim postaje novinar i urednik. Od 1974. na Radio Rijeci uređuje emisiju S primorske poneštrice.
Zaljubljenik u sport, naročito nogomet, jedan je od glavnih osnivača Omladinskog kluba “Halubjan” te organizator mnogobrojnih nogometnih turnira. Inicijator je osnivanja NK “Halubjan” za koji je godinama igrao.
Zbirka njegovih kolumni “Hodi vreme, nosi breme” objavljena je 2003., a 2005. njezin svojevrsni nastavak “Veli i mići pod zvezdami”.
Čakavštinu je njegovao cjelokupnim svojim profesionalnim djelovanjem kao novinar, ali i kao suradnik na raznim knjigama nastalim na području općine Viškovo. Njegovi tekstovi oslikavaju veličinu malog kastavskog čovjeka i otkrivaju ljepotu turobnoga života Halubja i Kastavštine.
Vladimir Jugo (Veli) umro je 2014. godine.