Među stanovnicima općine Viškovo sačuvana su vjerovanja i legende koja sežu u pradavna vremena i povezuju ne samo s predajama ostalih slavenskih naroda, već i mnogo šire.
Malik je čovječuljak, visine djeteta od 5 – 6 godina. Na glavi nosi crven šešir pa se znalo reći: „Malik teče po putiće va črjenen klobučiće.“ On živi u podzemlju: u špiljama i jamama, a govorili su i da vreba iz šterne. Nije zao, ali zna odmamiti dijete koje onda zaluta i ne zna se vratiti. Naročito su odrasli pazili na djecu u blizini šterne i strašili ih Malikom koji bi ih mogao povući u dubinu ako se nagnu preko ruba. Vjerovalo se da u svakoj jami prebiva Malik i da tamo čuva zlato.
Vile su zamišljali kao lijepe plavokose djevojke odjevene u bijele haljine sa zlatnim pojasom i zlatnom krunom na glavi. One su prebivale u šumama. Noću bi plesale na proplancima i kupale se u kalićima. Čarobne moći čuvale su u vezom ukrašenom rupcu (rakamani facol). Kad bi ga prebacile preko ramena, mogle su letjeti i postati nevidljive. Vile su dobroćudna bića koja pomažu ljudima u šumi, ali se pokažu samo rijetkima
Najpoznatija halubajska legenda je o sestrama Čoški i Maroški, rođenima u Marišćini. Marišćina je šuma na granici općina Viškovo i Klana. Do 21. stoljeća bila je u vlasništvu starosjedilaca mjesta Marčelji. Kroz Marišćinu je prolazio Limes čiji su ostatci vidljivi do danas. Vjerojatno su upravo oni bili inspirativni za razvoj legende koja kaže da je na području Marišćine živio plemić koji nije imao dobre osobine. Jedne noći, vraćajući se iz gostionice, čuo je smijeh na obližnjem kaliću. Ugledao je vile kako se kupaju i jednoj uzeo rubac. Sve su druge odletjele, a jedna je ostala plemićeva zatočenica. Udala se za njega i rodila mu kćeri Čošku i Marošku. Nakon što je plemić u jednoj tuči nastradao, vila je uspjela pronaći rubac i odletjela. Vraćala bi se noću i igrala s kćerima koje su odrasle u vrijedne djevojke. Zbog njihove marljivosti ljudi su ih voljeli.
Jedno je ljeto bilo sušno, a zatim je nastupilo neviđeno nevrijeme koje je potpuno uništilo usjeve. Nastupilo je vrijeme gladovanja. Tada su Bog i sv. Petar obilazili kraj promatrajući kako se ljudi nose s nevoljom. Čoška i Maroška su ih srdačno primile i podijelile s njima vodu i kruh umiješen od žira. No, dogodilo se čudo: umjesto vode poteklo je vino, a kruh je iz peći izašao bijel. Čoška i Maroška su nagrađene za svoju radišnost i dobrotu, a takvo nevrijeme se više nikada nije ponovilo. Obje su se dobro udale, a svoje imanje razdijelile susjedima – stanovnicima Marčelja.
U Halubju se i danas tuča naziva šoška (Čoška) ili se kaže da padaju Čoška i Maroška.
Na području Marinića nalazi se duboka jama koja se zove Sovjak. Legenda kaže da je nekada na tom mjestu postojalo gospodsko imanje i kuća u kojoj su živjele sestre koje nisu marile ni za koga, već su bile sebične i bezosjećajne. Njihov brat Mate živio je skromno i upozoravao ih, ali one ga nisu slušale.
Kad su Bog i sv. Petar, prerušeni u prosjake, prolazili našim kajem, sestre im nisu htjele udijeliti niti malo vode. Za osvetu, dogodio se potres u kojem je imanje propalo u najdublju rupu u cijelome kraju. Ljudi su noću viđali dvije sove kako kruže iznad provalije pa su zaključili da su to duše sebičnih sestara, a rupu su prozvali Sovjak.
Njihov brat Mate sažalio se. Na obližnjem brijegu dao je izgraditi kapelicu u kojoj se molio za njihove duše. Kapelica je bila posvećena sv. Mateju. Oko nje je počelo nastajati naselje, a kasnije je na istom mestu sagrađena i crkva. Mjesto oko nje prozvano je Sveti Matej.