Umijeće suhozidne gradnje

Umijeće suhozidne gradnje (gradnje „u suho“) je umijeće izrade konstrukcija od kamena bez upotrebe vezivnog materijala. U užem smislu odnosi se na zidanje lomljenim kamenom s minimumom ili bez obrade, a kao širi pojam može obuhvatiti i polaganje kamenih opločenja i pokrova, zatim gradnju inženjerskih građevina klesanim kamenom bez upotrebe veziva. Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas. Njegova rasprostranjenost, tehnički dosezi i važnost za zajednicu u vezi su s intenzitetom naseljenosti i ekonomske aktivnosti, te s načinom i sredstvima transformacije krša u svrhu poljoprivredne proizvodnje.

Na ogoljenom kršu, suhozid je nezamjenjiva manualna tehnika za izradu zaklona, putova i prepreka, a posebice za prilagodbu kamenitih terena poljodjelstvu. Najveći dio gradnje u načelu odvija se u prvim i radno najintenzivnijim fazama zaposjedanja novog zemljišta – prilikom ograđivanja, oslobađanja zemlje od kamena, izvedbe terasa, te izrade jednostavnih kamenih zaklona za privremeni boravak. U kasnijoj eksploataciji lokacije, umijeće se koristi za održavanje i popravak građevina, pohranu viška kamena koji obradom izlazi iz zemlje, funkcionalne preinake i slično. Najvještiji zidari poznati su i cijenjeni u svojim zajednicama, a stupanj specijalizacije i profesionalizacije ovisi o okolnostima.

Uz manje objekte različitih namjena, karakterističan proizvod suhozidne gradnje je tzv. suhozid (gromača, međa, mocira, mocir, masiera, redina, prizida, zid, mrtvi zid, mrtvi mir…), koji se u različitim oblicima pojavljuje duž čitavog prostora jadransko-dinarskog krša i snažno karakterizira njegov krajolik.

Izvor: Ministarstvo kulture