Pust

Pust, taj pokladni lutak, obješen o stup i prepušten javnoj pogrdi nijemo će iščekivati svoju presudu. Na zadnjoj postaji puta, okupljeni će mu jednoglasno izreći kaznu: predstoje mu muke spaljivanjem jer kriv je za sve što je pošlo po zlu protekle godine. Jedan od njih će, ne dvojeći ni trenutka, posegnuti za bakljom i zapaliti osuđenika koji visi s metalnoga lanca. Kada se pepeo slegne, a zvonjava i žamor utihnu, kroz gusti dim nazrijet će se zadovoljna lica koja, sada bez maski i briga, idu ususret nadolazećem proljeću.

Pust, ta maškarana pupa, obešen na pal i pušćen da ga saki kaštiga, mučeć će čekat da mu presude. Na zadnjoj štacije, judi na kupe te mu va jedan glas zreć kaštig: čeka ga muka va ognje aš je kriv za se ča se je loše dogodilo va pasanen lete. Jedan od njih će, ne čekajuć ni časa, ćapat palicu z ognjon i važgat osujenega ki visi vezan z verugami. Kad se popel slegne, a rompanje i štrmor utihnu, kroz gust dim videt će se kuntenta lica ka, sad bez maškari i brig, gredu nasprotu mlademu letu ko prihaja.

The pust, a carnival puppet hung on a pole and exposed to public contempt, will await its verdict silently. At the last stop of the procession, those gathered will pass sentence on him unanimously: he will be burned for being guilty for everything that went wrong in the previous year. One of the people, without a moment’s hesitation, will reach for the torch and set the condemned on fire as he hangs from a metal chain. When the ashes settle and the ringing and murmuring cease, through the thick smoke you will see the happy faces of people who, now without masks and worries, will go out to meet the coming spring.